Polazite u prvi razred, a dete ne zna da čita?!

Večito pitanje koje se postavlja roditeljima dece koja polaze u prvi razred – zna li vaše dete da čita?

Jedni kažu da je dovoljno to što su radili u predškolskom i da nema potrebe opterećivati dete jer – čemu služi prvi razred ako ne opismenjavanju?! Kažu i da će detetu biti dosadno u školi ako je već naučilo da čita.

Drugi kažu da je neizostavno da dete krene u školu već opismenjeno, i to ne samo da prepoznaje slova (što su radili u predškolskom), nego i da je počelo zaista da čita, da razume pročitano. Jer se gradivo prelazi prebrzo, nekad se uče i po tri slova na jednom času, ne stigne dete sve to lepo da usvoji, a domaći postoje i iz matematike – tekstualni zadaci; i iz sveta oko nas – a to su opet tekstovi. Pa ako dete ne zna da čita, to mora roditelj da uradi i tako se od početka umanjuje samostalnost deteta, te ono ostaje zavisno o roditelju koji za njega ne samo što čita to gradivo, nego ga i prilagođava, objašnjava, „prevodi“, a onda zajedno smišljaju odgovore ili ih roditelj prosto servira detetu.

S obzirom na to da mi ovog septembra drugo dete kreće u prvi razred, pa možda imam nekog iskustva kao roditelj prvaka, mogu da kažem sledeće: istina je, kao i uvek, negde između. Tačno je da prvi razred treba da bude kamen temeljac opismenjavanja, ali je istina i da se u nekim školama zaista brzo prelazi gradivo i da se nek deca u toj brzini ne snađu baš najbolje. Ali ono što je najvažnije i gde mi kao roditelji možemo da pomognemo ili odmognemo jeste da osluškujemo naše dete i da uočavamo realno njegov potencijal ili interesovanja.

Ne možete naterati dete da počne da čita. I ne treba da budete očajni zbog toga. Zaista ta škola postoji iz nekog razloga i učitelji nisu džaba išli na fakultet. Nemojte porediti vaše dete sa drugima u smislu: eto već i mika i žika čitaju, samo ti nikako. Nadam se da je to dosad svima jasno.

Drugo, stvarno postoje tehnike, tj. metodika rada na opismenjavanju dece – kako na čitanju, tako NAROČITO na pisanju. Mi roditelji nismo obučeni za to. Ako dete pokazuje interesovanje za knjige, za slova, pa samim tim i za samostalno čitanje, ono će odraditi pola posla samim tim što želi i što je zainteresovano. Mi mu onda pokažemo kako znamo i umemo i dete će shvatiti.

Međutim, terati dete na čitanje ili ga pokušati silom zainteresovati za slova izuzetno je loša ideja. Prvo i logično – stvorićete otpor. Drugo, ne znate kako se to radi. Ne znate. I tačka. Treće, dete najlakše uči u grupi. Kad bude bilo sa svojim drugarima koji svi budu slušali učiteljicu i imali svoje šarene bukvare, sve će ići mnogo lakše.

Zadatak nas roditelja je da stvorimo radnu naviku. A radna navika se stvara tako što dete ima i poštuje određene rituale. Ali to pre svega zahteva disciplinu nas roditelja. Ustajanje na vreme, jutarnja toaleta i pospremanje za sobom: dete spremi svoj krevet, stavi pidžamu na mesto, samo pakuje svoje stvari za školu, samo vodi računa da li je ponelo užinu i vodu i sl. Ako sve to radimo umesto deteta, oduzimamo mu mogućnost da se osamostaljuje, da misli svojom glavom o najosnovnijim stvarima.

Meni se dešava nažalost i dan-danas, dvadesetak dana od prvog razreda, da se moje dete ne javi kada uđemo u prodavnicu, da se ne javi odraslima u boravku u koji ide, da smo izađe odatle kad ide kući i da se ne javi drugarima. To me potpuno užasava i negde je to sigurno moja krivica. To što su i druga deca isto tako mutava uopšte me ne teši. A naročito me izluđuju ti isti odrasli koji onda kažu: ma pusti, dete je to.
Ma šta mi reče! A grlo ima kad nešto hoće, i te kako!

Hoću da kažem, zadatak nas roditelja je da osposobimo to dete, da ga dovoljno osamostalimo da može da prati nastavu. To radimo kroz neku vrstu uspostavljanja discipline koja se ogleda u našem svakodnevnom životu. Ništa spektakularno, samo da li je sklonilo tanjir sa stola kad je jelo. Naš je zadatak da dete naučimo da kaže: dobar dan, doviđenja, izvolite, hvala. Ako ih to nismo naučili, onda džaba što znaju sto vrsta dinosaurusa. Džaba. I onda je potpuno izlišno pričati o tome da li zna da čita ili ne. Ako zna da kaže: Dobar dan! – sve će ići mnogo lakše. Ako ne zna, može i knjige da čita. Pa šta.

admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *