Kako od predškolca napraviti prvaka?

Imate predškolca koji se od svojih mlađih drugara razlikuje samo po tome što za dvadesetak dana kreće u školu? Samo jurca za loptom i drugarima? Ništa slova, ništa brojevi, ništa – ništa?!

Pa, velika je verovatnoća da imate zdravo dete koje kreće u prvi razred. Eto. Gotova dijagnoza 🙂

Molim vas primetite da sam gore kao „pametnija posla“ od čitanja i sabiranja navela drugare i jurcanje za loptom. Nisam navela igrice i TV. Još jednom ću ponoviti, nove tehnologije su sjajna stvar. Sjajan sluga. Dok su sluga. Što se mene tiče, sva deca treba da znaju za crtaće i igrice. Sve je to za decu. Ali ako zagospodare životom vašeg deteta, imaćete puuuuuno problema. Naročito sa učenjem. U tom slučaju se ovaj tekst ne odnosi na vas i vaše dete. U tom slučaju bih zaista preporučila da izguglate kontakt nekog stručnjaka kome biste mogli da se obratite. Bez šale.

Ovo je tekst za nas zaludne mame dece sa smetnjama u razvoju koje u stalnoj brizi za našu decu izmišljamo nove metodike nastave i nova didaktička sredstva. Ovo je tekst i za sve druge mame čija će deca za koji dan krenuti u prvi razred i misliti da je škola dosadna a učenje bezveze. Ovo je tekst za sve kojima je stalo da im dete dobro startuje u školi, a znaju da priroda njihovog deteta ne ide u prilog polasku u školu. I ovo nije tekst protiv škole i učitelja koji rade sa našom decom. Više jedna roditeljska inspiracija.

Elem, ako vaše šestogodišnje čedovište koje za dvadesetak dana kreće u prvi razred ne izražava „akademske“ sklonosti, moraćete da izađete na njegov teren. Što bi se reklo, prelazite na alternativne metode. Sjajna stvar sa alternativnim metodama je što su mnogo interesantnije nego tradicionalne. Ali traže više vašeg angažovanja. Dakle, radni listići, veseli vrtići i ostalo, nisu u igri. Ali jesu raznorazne druge stvari koje možete napraviti zajedno sa detetom.

Prvo i osnovno, dete treba da poželi da uči. Kao mama troje dece od kojih je najstarije sa smetnjama u razvoju (daunov sindrom), morali smo biti prilično „alternativni“ da bi se naša ćerka opismenila – a da pri tom nismo bili sigurni ni da li je to uopšte u njenom slučaju moguće.

Ali hej! Kad je nemoguće bilo prepreka!

Elem, učenje je događaj! Kada je trebalo da sednemo i učimo slova, prvo smo oblačili haljinu, onu plavu, Pepeljuginu. Kupili smo olovku roze sa šljokicama, koja je imala neka pera, pa je bila kao čarobni štapić koji piše. Ta haljina i ta olovka koristile su se samo u svečanim trenucima učenja. Svesku je gospođica birala sama – tvrde korice, debeli listovi, Sara Kej na svakoj strani… Možete zamisliti.

Kupili smo belu tablu i pričvrstili je na zid. Kao u pravoj školi. Crtali smo životinje na kartončiće i lepili ih na magnete, a ti magneti sa životinjama su onda mogli da se prikače na belu tablu i da se pored napiše: „vuk“, „zec“… A mogla sam i ja prva da napišem imena životinja, a da onda ona pored njih, kad ih pročita, prikači magnet sa pravom životinjom.

Puno smo seckali makazama i lepili koješta da bismo dobili različite teksture. Pravili smo slova od pirinča, kornfleksa, šarenih papirića, maka… sve što se dalo lepkom pričvrstiti za papir. Puno smo muljali prstićima plastelin i pravili razne oblike.

Sledeći korak i jedna od stvari koje zaista svima preporučujem je Pertinijev „Slovarčić Bukvarčić“. Ne morate ga odmah koristiti onako kako su oni predvideli, bitno je da imate tu gomilu slova na tvrdom kartonu koja onda mogu da se kombiniju i da se prave reči. Ili samo da se prepoznaju slova.

Polako sad već uključujete i knjige i radne listove. Na tržištu ima zilion svega i svačega, ali su moja topla preporuka izdanja Kreativnog centra i Publik Praktikuma. Odlične ilustracije, metodički dobro rešene, deci zanimljive, a i ima ih za svačiji ukus. Izbegavajte samo da koristite iste radne listove koje dete već koristi u predškolskom, a izbegavajte i Bukvar – njega će dete koristiti kad krene u prvi razred. Ima sasvim dovoljno šarenih listića u raznim oblicima i pakovanjima da možete da zaobiđete ono što rade u predškolskom i što će svakako raditi kad krenu u školu.

Učenje je igra! Učenje je (jako važan) događaj! Učenje je lepo i donosi detetu osećaj postignuća i osećaj samopouzdanja. Napravite od toga feštu i uživanje! Ali ne zaboravite – vi morate voditi igru da ona ne bi izgubila prvobitni smisao. Srećno! I uživajte sa svojim detetom <3 

PS I još nešto. Čitajte sa svojom decom. Čitajte svojoj deci. Neka knjige za decu budu sastavni deo vaše dnevne rutine. Neka to bude takođe jedan važan događaj. To vreme koje provodite sa svojim detetom obojte svojim glasom koji kroz čitanje knjiga za decu stvara magiju koja čini detinjstvo nezaboravnim, predivnim. Volite se knjigama <3

admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *